Košarka nikada nije bila naprednija. Pitanje je samo da li su i igrači?
Nikada u istoriji košarke mladi igrači nisu imali bolje uslove za razvoj. Dostupni su im vrhunski treneri, individualni treninzi, analitika, video-materijali i tehnologija o kojoj prethodne generacije nisu mogle ni da sanjaju.
Ipak, postoji paradoks moderne košarke.
Što više informacija imamo, sve je teže pronaći igrače koji zaista razumiju igru.
Današnja generacija odlično zna kako izgleda košarka. Mnogo rjeđe zna kako se ona čita.
Posljednjih dvadeset godina promijenilo se gotovo sve. Šut za tri poena promijenio je geometriju terena, pozicije su izgubile tradicionalna značenja, a igra je postala brža i zahtjevnija nego ikad. Međutim, najveća promjena nije taktička nego razvojna.
Mladi igrači danas provode sate usavršavajući poteze koje će možda jednom objaviti na društvenim mrežama, dok vještine koje odlučuju utakmice ostaju u drugom planu.
Kretanje bez lopte. Pravovremeni cut. Dodatno dodavanje. Čitanje odbrane. Strpljenje.
To su detalji koji rijetko završavaju na highlight snimcima, ali redovno završavaju u pobjedama.
Možda je upravo zato najveća izgubljena vještina moderne košarke sposobnost igranja bez lopte. Nikada se nije više pričalo o individualnom razvoju, a nikada manje o igri koja povezuje pet igrača u jednu cjelinu.
Još jedan paradoks krije se u samom procesu razvoja.
U sportu se poraz smatra problemom. U stvarnosti, mnogo veći problem često predstavlja uspjeh.
Mladi Igrači
Mladi igrač koji dominira sa petnaest godina rijetko je primoran da razvija svoje slabosti. Ako postiže trideset poena po utakmici, niko ga ne pita za odbranu. Ako fizički nadmašuje vršnjake, niko ne primjećuje nedostatke u donošenju odluka.
Tek kada nestane prednost, pojavi se stvarni nivo igrača.
Zbog toga mnogi vrhunski juniori nikada ne postanu vrhunski seniori.
Nije ih zaustavio nedostatak talenta.
Zaustavio ih je prerani uspjeh.
Istovremeno, nikada se nije više vjerovalo statistici. Brojevi su postali sastavni dio sporta i donijeli su mnogo dobrog.
Ali i dalje postoji nešto što nijedna statistika ne može u potpunosti izmjeriti.
Košarkašku inteligenciju.
Statistika može pokazati koliko je poena igrač postigao.
Mnogo teže može pokazati koliko je poena omogućio drugima.
Može izračunati procenat šuta.
Ne može uvijek objasniti zašto je taj šut uopšte nastao.
Najvažnije stvari u košarci često se dešavaju onda kada igrač ne dodiruje loptu.
Zbog toga najbolji treneri odavno ne traže samo talentovane igrače. Traže igrače koji razumiju igru.
Možda je upravo tu najveća lekcija koju možemo naučiti iz različitih sistema razvoja. Američka košarka godinama je stvarala vrhunske individualce. Evropska je razvijala razumijevanje kolektiva. Danas više nije dovoljno imati samo jedno od ta dva.
Budućnost pripada igračima koji mogu spojiti oba svijeta.
Jer u eri kada su trening, oprema i informacije dostupniji nego ikad, najveća prednost više nije fizička priprema niti tehnika.
Najveća prednost je sposobnost da vidiš ono što drugi ne vide.
A to se još uvijek ne može naučiti na društvenim mrežama.
autor teksta: mr Marko Rajović
Obavi testiranja, više na www.sportsperformance.me